Foto: Shutterstock.com/Nenad Nedomacki, ilustracija
Vuk Stefanović Karadžić preminuo je 7. februara 1864. godine u Beču, u svom stanu u Marokkanergasse 3, daleko od rodnog Tršića i Srbije kojoj je posvetio čitav život. Njegova smrt označila je kraj jedne epohe, ali i sudbinu čoveka koji nije dočekao da u svojoj zemlji vidi zvanično prihvaćenu reformu srpskog jezika za koju se borio decenijama.
Poslednje trenutke proveo je u sobi čiji su zidovi bili ispunjeni portretima savremenika, litografijama, bogatom prepiskom i predmetima koji su svedočili o njegovom životu i radu. Iznad postelje su visile gusle, simbol narodne kulture kojoj je Vuk dao besmrtnost. Njegova poslednja želja bila je jednostavna i duboko lična – da se napije vode sa lovćenskog izvora Ivanbegovih korita.
Poslednja pošiljka koju je poslao bila je ikona Svetog Đorđa, delo njegove ćerke Mine, namenjena manastiru Duži pod Durmitorom, u njegovom zavičaju.
