Društvene mreže su otvorile prostor kakav ranije nije postojao – svako može da kaže šta misli, odmah i javno. Ta sloboda donela je mnogo dobrog: bržu razmenu informacija, mogućnost da se čuje glas običnih ljudi i lakše povezivanje. Ali istovremeno, donela je i nešto drugo – kulturu stalnog nezadovoljstva, omalovažavanja i vređanja.
Kao da je za deo korisnika postalo pravilo da se u svakoj objavi prvo traži mana. Nije važno da li je reč o nečijem uspehu, kulturnom događaju, humanitarnoj akciji ili običnoj informaciji – u komentarima se često pojave podsmeh, sumnja, uvrede ili pokušaj da se sve obesmisli.
Ne mora ni da postoji konkretan razlog. Dovoljno je da se nekome ne dopadne naslov, fotografija ili sama činjenica da je nešto objavljeno. Umesto pitanja – stižu optužbe. Umesto argumenata – etikete. Umesto dijaloga – lični napadi.
Poseban problem je lakoća sa kojom se prelazi granica pristojnosti. Reči koje ljudi nikada ne bi izgovorili uživo, bez razmišljanja se napišu iza tastature. Kao da ekran daje osećaj anonimnosti i dozvolu da se zaboravi da sa druge strane postoje stvarni ljudi.
Omalovažavanje je postalo brže od razmišljanja. Lakše je napisati podrugljiv komentar nego priznati da je nešto dobro. Lakše je vređati nego raspravljati. Lakše je biti ciničan nego konstruktivan.
Naravno, kritika je legitimna. Svako ima pravo na svoje mišljenje i pravo da ga iznese. Ali postoji jasna razlika između kritike i vređanja, između neslaganja i omalovažavanja, između slobode govora i zloupotrebe te slobode.
Društvene mreže ne bi trebalo da budu prostor u kome je najglasniji onaj koji najviše napada, već onaj koji ima šta smisleno da kaže. Kvalitet javnog razgovora ne zavisi samo od platforme, već od ljudi koji je koriste.
Kao portal, svakodnevno svedočimo nečemu što prevazilazi kritiku i prelazi u iživljavanje pojedinca. Bez dokaza, bez argumenata, ali sa mnogo sigurnosti u sopstvenu pretpostavku.
Zato možda pravo pitanje nije zašto su društvene mreže pune negativnosti, već zašto je tako lako postalo normalno da budemo grubi, sumnjičavi i večito nezadovoljni. Promena tog tona ne počinje pravilima i algoritmima – počinje od svakog pojedinačnog komentara koji odlučimo da napišemo ili da prećutimo. Jer svaki put kada napišemo uvredu umesto argumenta, manje govorimo o drugima, a više o sebi.
Izvor: lokalnenovine.rs
Foto: Promo
