Å ta ne sme da se stavi u kovÄeg, koju životinju treba oterati i ZBOG ÄŒEGA SU VAŽNI MOBILNI TELEFON
Foto:Printscreen Kurir TV
ObiÄaji na sahranama u Srbiji neretko mogu da vas zbune, frapiraju, da se pitate: "Pobogu, šta to Äine?!", jer, ukoliko niste iz tog kraja, može vas priliÄno zaÄuditi zašto na prekrštenim rukama pokojnika kao važan detalj istiÄe se sat, prethodno navijen ili s novom ubaÄenom baterijom kako bi radio, ili da u šakama drži mobilni telefon.
Verovatno vam neće biti svejedno ni kada vidite da ubacuju igraÄku lutku, a preminuli je odrasla osoba. To se Äini iz ubeÄ‘enja da će se tako prekinuti smrtni niz ukoliko u roku od godinu dana preminu dve osobe u istoj porodici.
- Ako u roku od godinu dana preminu dve osobe u istoj porodici, to je po snazi magije nedovoljan broj, te će morati da doÄ‘e do celovitosti, tj. do umiranja i treće duše. OžalošÄ‡eni, kako bi se spasli trećeg gubitka, u kovÄeg stavljaju lutku kao simbol supstituta trećeg pokojnika - objašnjava za Kurir etnolog Bojan Jovanović.
Novac da može da plati put u raj
ObiÄaj darivanja novca pokojniku zadržao se u našim krajevima do dana današnjeg, a preuzet je davno iz grÄke tradicije. Stari Grci su verovali da pokojnici moraju da plate Äamdžiji Flegiju da ih preveze preko reke Stiks, gde bi zapoÄeli zagrobni život.
Opstajanje tog Äina u današnja vremena može se posmatrati kroz prizmu praktiÄnih razloga, a to je novÄana pomoć porodici onoga koji je preminuo.
Dugo su se imućni ljudi u selima sahranjivali sa zlatom. Po verovanjima, njima je zlato bilo neophodno da plate put to raja, a porodica se uvek trudi da odvoji najbolji komadi zlata. Ali onda su vremenom lopovi poÄeli da skrnave grobnice kako bi se doÄepali zlatnika, pa se taj obiÄaj iz tog razloga sve manje praktikuje.
StruÄnjaci smatraju da su ovi obiÄaji sa stanovišta tradicije nastali pod uticajem mitova i posebno su primetni tokom pripreme pokojnika sa sahranu, kada se u njegove džepove ubacuju mnoge liÄne stvari, ali i "korisne sitnice", kao na primer Äešalj, da bi i na onom svetu mogao da vodi raÄuna o svojoj urednosti.
- ObiÄaj je da se pokojniku u blizini naÄ‘u parice da bi, po verovanjima, imao da plati "put do onog sveta", a pored toga se stavljaju liÄne stvari, pa to nekada može biti i ruÄni sat ili, na primer, štap na koji se oslanjao - kaže Jovanović.
PorodiÄne fotografije nikako u kovÄeg
Prema srpskim obiÄajima, u kovÄeg ne treba da se stavljaju porodiÄne fotografije, jer se veruje, što nam potvrÄ‘uje i etnolog Jovanović, da će bog zajedno sa dušom umrlog sa sobom u veÄni život povesti i one koji su na fotografiji, a još su živi. Time bi bila dovedena u opasnost porodica preminulog.
U Srbiji je obiÄaj da se pokojnku oblaÄi najbolje odelo, koje je najÄešÄ‡e unapred pripremljeno za sahranu. Veruje se da će pokojnik biti veÄno u njemu i zato se bira upravo specijalno i najlepše kako bi u veÄnom životu bio dobro odeven.
Psi i maÄke ne smeju blizu mrtvaca
U nekim delovima Srbije, kao na primer u užiÄkom kraju, veruje se da, ukoliko pokojnika kada je sanduk otvoren preskoÄi neka od domaćih životinja, odnosno ako ima neki bliski kontakt, on će se povampiriti. Ova pojava, veruju, ne sluti na dobro, pa zato ukućani izuzetno vode raÄuna o tome da su maÄke i psi izvan zidova doma. Ali isto tako ne ostavljaju pokojnika samog u kući jer se veruje da može Ä‘avo da se useli u telo preminulog i time ga natera da ustane iz mrtvih i šteti živima.
U poslednje vreme obiÄaj je da se u džep tog odela stavi Äak i mobilni telefon, napunjen, da bi, kako se veruje, mogli u teškim trenucima da se obrate pokojniku i zatraže savet.
Sahrana u venÄanici i udaja za pokojnika
Nedavno emitovana serija "Crna svadba" podsetila nas je na obiÄaje koji su vladali na istoku Srbije, a u nekom izmenjenom obliku mogu se ponegde pronaći i danas. PotiÄe od verovanja da bog ne prima kod sebe one koji nisu venÄani u svom zemaljskom životu.
Ukoliko je preminuo neoženjeni mladić, onda se u selu izabere devojka, kojoj obuku venÄanicu i koja će narednih godinu dana biti "pokojnikova žena". Za to vreme ona ne sme da stupa u intimne odnose, niti da bude sa nekim u vezi.
Sada se sve to uglavnom svodi na to da se neveÄanom pokojniku na ruku stavi prsten, kao jednostavan znak da su oni bili makar i prividno venÄani. Mlade devojke se u pojedinim krajevima Srbije i dalje sahranjuju u venÄanici ukoliko su za života bile neudate.
- Pojam sahrane u srpskom narodu je dvoznaÄan. Kada je primenjivan u žargonu, Äesto se koristi u smislu uništenja, razaranja, dok se u etnologiji ovaj pojam tumaÄi totalno kontra od toga. Etnološki Äin sahrane je naÄin da ožalošÄ‡eni obeleže mesto na kome se pokojnik nalazi i time ga saÄuvaju, tj. obezbede - objašnjava Jovanović.
Zašto se sahranjuju u dvorištu kuće?
Naš narod je razvio veoma kompleksnu mrežu "mrtvaÄkih" obiÄaja, koji se vrlo ozbiljno shvata, prenosi s kolena na koleno, a jedan od njih je sahranjivanje pokojnika u dvorištu kuće ili na prostranim njivama oko porodiÄnih kuća.
Nekada je bio to pokušaj "zadržavanja porodice na okupu", a kasnije cilj sahranjivanja pokojnika u dvorištu kuće pretvorio se u spreÄavanje potomaka da prodaju kuću, odnosno imanje, i da se time zapravo obezbedi opstanak nekretnine u porodici.
U kovÄeg se uglavnom stavljaju predmeti koje je preminuli koristio i voleo, što potvrÄ‘uje i sagovornik Kurira predsednik Udruženja privatnih pogrebnika Srbije Vlada Radović i vlasnik jednog pogrebnog preduzeća.
Zašto je važno paljenje sveće
ObiÄaj paljenja sveće za pokoj duše pokojniku je od izuzetne važnosti, budući da se veruje da osoba koja umre bez nje luta u tami na onom svetu, a moguće je da doÄ‘e i do njenog povampirenja.
Ukoliko želite da pomognete pokojniku da naÄ‘e svoj mir, veruje se, nikako ne zaboravite da mu zapalite sveću i osvetlite put. Pretpostavlja se da odavde i potiÄe izreka "Ne dao mu bog sreće, ni pri smrti sveće".
- NajÄešÄ‡e sam prisustvovao situacijama kada se u pokojnikov kovÄeg ubacuju liÄne stvari kao što su omiljene novine, knjiga ili naoÄari - kaže Radović, i naglašava da ove mnogima Äudne, da ne kažemo bizarne, obiÄaje ne poštuju samo "neobrazovani" ljudi:
- Skoro sam imao sluÄaj da je doktorka poreklom iz Srbije preminula u inostranstvu i na sahrani su joj stavili lutku u sanduk.
Na Homoljskim planinama Radović je imao priliku da vidi obiÄaje koji datiraju još od srednjeg veka:
Javio se sa onog sveta
Vlada Radović ispriÄao nam je i jednu anegdotu sa sahrane.
- Pre nekoliko godina na sahrani su pokojniku u kovÄeg ubacili telefon, ali nisu primetili da je unuk pokojnika pred kraj sahrane taj telefon uzeo iz kovÄega. Nakon nekoliko dana stigla je poruka sa broja koji su bližnji mislili da se nalazi duboko ispod zemlje, koja je glasila: "Uplatite mi kredit", i dok su se svi ukućani sledili, unuk se slatko ismejao u ćošku sobe.
- Na kapke pokojnika stavljane su sitne pare ukoliko je pokojnik preminuo otvorenih oÄiju. Oni veruju da ne valja da oÄi pokojnika nekoga vide. U većini krajeva vlada verovanje i da ne valja stavljati ogledalo u kovÄeg da pokojnik ne bi video svoj odraz i ne treba stavljati oštre predmete kako se ne bi povredio.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala proÄitajte OVDE