Nećete moći da verujete KADA PROČITATE istinu
Foto:Profimedia
Tako je u autobiografskim zapisima ‘Znakovi pored puta’ uzalud govorio jedini naš književni nobelovac Ivo Andrić, koji će uoÄi Interlibera dobiti prvu hrvatsku monografiju nazvanu ‘Gospodar priÄe’ iz pera akademika Krešimira Nemeca, a u izdanju Školske knjige, piše VeÄernji.hr.
Ovaj portal piše o “opsežnoj i intrigantnoj knjizi”, kojom Školska knjiga zakljuÄuje svoj veliki poduhvat, štampanje Izabranih dela Ive Andrića.
Nemec se potrudio da sklopi što je moguće precizniju Andrićevu biografiju iako su i tu neke nepoznanice ostale nepoznanice. Andrić je za života pažljivo skrivao svoju intimu, imao je malo prijatelja, vrlo uzak krug roÄ‘aka...
Otac mu je umro kada je imao samo pet godina (a pre toga je napustio Andrićevu majku Katarinu i sina), deda po majci Antun Pejić obesio se u sarajevskoj bolnici 1894. godine...
RoÄ‘enje Ive Andrića upisao je u matici roÄ‘enih Crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek pod rednim brojem 70. Tu je zapisano da je Ivan Andrić, zakoniti sin upravnika Antuna Andrića (1863 – 1896.) i majke Katarine (roÄ‘ene Pejić), roÄ‘en 9. aprila u Travniku u Ulici Zenjak br. 13, kršten u katoliÄkoj crkvi.
Andrić je bio i ponavljaÄ sedmog razreda sarajevske Gimnazije, mason, diplomata, predsednik tajne Ä‘aÄke protivaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i Älan Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, ambasador Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svetskog rata i Älan KomunistiÄke partije, ali nikada Titov intimus poput Miroslava Krleže.
Andrić “fratarsko dete”
Akademika Nemeca “VeÄernji” pita da li je utvrdio mesto pišÄevog roÄ‘enja i koje je pravo Andrićevo ime, Ivo ili Ivan?
“Mesto roÄ‘enja Ive Andrića ostaje i dalje neodreÄ‘eno. Dovoljno je pogledati pišÄeve biografije i podatke po leksikonima ili enciklopedijama: podjednako se navode i Travnik (mahala Zenjak) i Dolac. Teško ćemo doći do prave istine, a možda je nije znao ni sâm Andrić. Možemo prihvatiti ono što imamo, a to je krštenica u kojoj piše da je roÄ‘en u Travniku. U restauriranoj kući u Travniku danas je, kao što je poznato, i pišÄev spomen-dom. Andrić je kršten kao 'Ivan', a to ime se navodi i u njegovim školskim svedoÄanstvima. Posle je 'Ivan' ostao samo za kućnu, porodiÄnu upotrebu, dok se kao javna osoba Andrić potpisivao kao 'Ivo'. Samo na naslovnici prvog izdanja knjige ‘Put Alije Äerzeleza’ stoji ‘Ivan Andrić’, zbog Äega je pisac poslao beogradskom izdavaÄu Cvijanoviću protestno pismo iz Rima: ‘Pa ne znam ko mi nadenu novo ime Ivan (?!) kad se ja kao pisac i kao ukazno lice pišem Ivo.'
Ne znamo dovoljno ni o Andrićevom porodiÄnom poreklu. Istraživanjem Andrićevih korena najviše se bavio Miroslav Karaulac. On navodi da Andrićevi preci (po ocu) potiÄu iz jednog zaseoka na obroncima planine ÄŒemerno, na samoj ivici Sarajevskog polja. Pritom se pozivao na prve pisane tragove prezimena Andrić u izveštaju kanonskih vikara koji su povremeno obilazili provinciju i popisivali katoliÄke porodice potvrÄ‘ujući mirpomazanje. MeÄ‘utim, novija istraživanja pokazuju da pišÄevo poreklo vodi od loze Mišića-Andrića iz sarajevskog naselja ZabrÄ‘e.
Naravno, treba spomenuti i problem „oÄinstva“, tj. Äesto podgrevanu tezu da je Andrić zapravo “fratarsko dete“, piše “VeÄernji”.
Ona ipak ostaje u apokrifnoj zoni, smatra akademik Nemec, koji istiÄe da je od 1933. do 1939. Andrić išao u crkvu.
* Koju? Je li ostao katolik ili je prešao na pravoslavlje?
“Andrić nije prešao na pravoslavlje. U periodu koji pominjete odlazio je u franjevaÄku Crkvu Sv. Ante u BregalniÄkoj ulici. Održavao je prisne kontakte s beogradskim franjevcima: Augustinom ÄŒiÄićem, Ljubom Hrgićem i naroÄito Jozom Markušićem, pesnikom i gvardijanom beogradskog franjevaÄkog samostana. Beogradska Äaršija zvala je Andrića ‘fra Ivo’, a posle rata ‘drug fra Ivo’. Postoji niz potvrda da je pisac slavio katoliÄki Božić. Jednu indikativnu anegdotu prepriÄava i Andrićev prijatelj, diplomata i pisac Branko Lazarević, u ‘Dnevniku jednoga nikoga’: ‘Kad mu je (Andriću) jedan Äinovnik Ministarstva, pogrešno Äestitao božićne praznike, osorno i jetko mu je odgovorio: ‘Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!’ To je, možda, jedino do Äega drži. On je, ako je nešto, katolik.’ Posle rata Andrić je, kao što je poznato, pristao uz novu vlast, a kasnije je postao i Älan KP”, kaže Nemec.
* O Andriću se Äesto govorilo kao o Äoveku prevrtljivih politiÄkih stavova. Zašto je Andrić, kao afirmisani diplomata kog je u diplomatsku službu uveo Tugomir Alaupović, njegov nekadašnji profesor književnosti iz Sarajeva, u osetljivom periodu uoÄi Drugog svetskog rata Äak pristupio Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici kontroverznog Milana Stojadinovića?
“Andrić je bio politiÄki oportunista. Vešto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vešta prilagoÄ‘avanja novonastalim prilikama. Služio je revnosno i kontroverznim politiÄarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se verovatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni Älanstvo u JRZ nisu bile prepreka da se posle rata stavi u službu komunistiÄkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korene Andrićevog politiÄkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919, doživeo slom svojih mladobosanskih ideala, razoÄarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju“) i kasnije je želeo samo udoban život kako bi mogao mirno da se posveti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise. TaÄno je jednom za njega rekao Äilas: ‘Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu’”, istiÄe Nemec.
* Da li je skinut veo tajne s navodnih Andrićevih politiÄkih tekstova objavljenih pod pseudonimom u Äasopisu “XX vek”, a u kojem je Andrić objavio i novelu “PoruÄnik Murat”, poslednju koju je napisao ijekavicom?
“U Äasopisu ‘XX vek’ objavljena je serija od dvanaest spoljnopolitiÄkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. U Älancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliÄa nemaÄka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova poseta Hitlerovoj NemaÄkoj. Neki istraživaÄi Andrićevih dela (Kalezić, Popović) su zastupali tezu da se iza serije tih Älanaka kao autor krije upravo Ivo Andrić. Pseudonim Patrius pripisuju Andriću i pouzdani analitiÄari književnih pseudonima: Davor Kapetanić i Miroslav Vaupotić. Nakon sprovedene lingvistiÄko-tekstualne analize, tezu o Andrićevom autorstvu Älanaka osporio je Ivo Tartalja. MeÄ‘utim, pitanje je koliko je lingvostilistika u takvim sluÄajevima pouzdana metoda. Andrić je 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posete grofa Ćana, italijanskog ministra spoljnih poslova, napisao i kontroverzni Referat o albanskom pitanju (objavio ga je i komentarisao Bogdan Krizman u „ÄŒasopisu za suvremenu povijest“ 1977. godine). Znamo pouzdano da je Andrić autor tog teksta, ali tekstualna analiza teško bi potvrdila da se prefinjeni stilista Andrić može tako vešto prilagoditi birokratsko-politiÄkom diskursu, politiÄkim frazama i formulama”, misli akademik Nemec.
Prijem kod Hitlera
U knjizi “Gospodar priÄe” Nemec opisuje i Andrićeva ambasadorska iskustva u Berlinu. Pomalo je neobiÄno da je Hitlerova NemaÄka prihvatila Andrića za jugoslovenskog ambasadora s obzirom na to da je Andrić bio pristalica atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslovenskih naroda i uvereni protivnik germanizacije. Ipak, Nemec piše da je Viktor vfn Hiren, šef nemaÄke ambasade u Beogradu, slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje reÄima: „On teÄno govori nemaÄki, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvek je bio smatran jednim od politiÄki najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vreme svog dugog delovanja u Ministarstvu spoljnih poslova Andrić je uvek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom NemaÄke i u svim pregovorima pokazivao je duboko razumevanje zahteva i interesa nemaÄke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema NemaÄkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posete gospodina Nojrata Beogradu.“
Kako se navodi u Nemecovoj knjizi, Andrić je obuÄen u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim belim nojevim perjem na glavi, 19. aprila u prisustvu ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa predao diplomatsku notu nemaÄkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon ceremonije održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapreÄ‘enju nemaÄko-jugoslovenskih veza u nauci i kulturi. Dan nakon predaje diplomatske note Andrić je sedeo u poÄasnoj loži na velikoj paradi prireÄ‘enoj u Äast Hitlerovog roÄ‘endana, piše Nemec.
* A da li je rašÄišÄ‡ena navodna Andrićeva ponuda da se za vreme Nezavisne države Hrvatske stavi na raspolaganje Anti Paveliću?
“O tome znamo malo i to uglavnom iz emigrantske štampe. Prema svedoÄenju Marka ÄŒovića, Budakovog sekretara u Ministarstvu vera i nastave, Andrić je pokušao da uspostavi saradnju s NDH. Posrednik u tome bio mu je, navodno, prijatelj i kum Gustav Krklec ,koji je u to vreme živeo u Zemunu. Andrićevu želju da se preseli u Zagreb Krklec je prenio ÄŒoviću, a ovaj je o tome razgovarao s ministrom Milom Budakom. Bio je to verovatno samo Andrićev ‘probni balon’ jer je, nakon povratka u Beograd 1941. godine, osećao strah i potpunu neizvesnost. Sve je ipak ostalo na tim površnim kontaktima; Andrić je brzo video da se ratna sreća okreće u korist saveznika”, tvrdi Nemec.
* Iako je Andrić privatni život skrivao kao zmija noge, u njegovoj biografiji, Nemec nije mogao da izbegne spominjanje njegovog izbacivanja iz masonske lože Preporod u koju je primljen 1925. zbog ljubavnog odnosa s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio venÄani kum!? Uostalom, Andrić se i venÄao sa udovicom prijatelja. Kakav je uopšte imao odnos prema ženama?
“I o tom segmentu u Andrićevom životu znamo relativno malo, a mnoge stvari su ostale u sferi nagaÄ‘anja ili traÄa. Andrić je pomno štitio svoj privatni svet, svoju intimu. Nikome nije dopuštao da u njega zaviri. Meša Selimović, Andrićev dobar prijatelj, navodi da je krio Äak i naslove knjiga koje je Äitao. Nema sumnje da je Andrić voleo žene i da su žene volele njega, ali i o pravoj naravi odnosa s, recimo, Eugenijom Gojmerac, Zdenkom Marković ili Isidorom Sekulić, znamo vrlo malo. I o ljubavnoj aferi s KrkleÄevom ženom saznalo se tek iz masonskih izvora. Andrić se oženio kasno, u 66. godini, s kostimografkinjom Milicom Babić. Ali, poznavao ju je od ranije. Kad je Andrić bio ambasador u Rajhu i Milica je boravila u Berlinu jer je njen suprug Nenad Jovanović tada bio šef jugoslovenskog Presbiroa. Družili su se i Andrić je Äesto zalazio u njihov dom. Možda je već tada planula ljubav. Drugi važan segment su žene u Andrićevom opusu. Stvorio je niz magistralnih ženskih likova, od krhke Mare milosnice, preko fatalne Anike, emancipovane Lotike (Na Drini ćuprija), škrtice Rajke (GospoÄ‘ica) do spiritualne, nestvarne, neuhvatljive, idealne Jelene, ‘žene koje nema’”, objašnjava Nemec.
* Vrlo je Äesto, posebno u poÄecima svog književnog delovanja koji su vezani za Zagreb, Andrić izuzetno ružno pisao o tom gradu. Zašto?
“Andrić se u Zagrebu nije osećao dobro i nikako nije uspevao – kako sâm piše – ‘da uhvati korene’. Upisao je studije koje nije ni hteo ni voleo (prirodne nauke) jer je samo za tu studijsku grupu mogao da dobije stipendiju. Bio je stalno podstanar, vrlo siromašan, Äesto na ivici gladi. Iz nekih privatnih pisama vidi se da je bilo trenutaka kad je pomišljao Äak i na samoubistvo. Bio je i bolestan: pluća su mu bila ozbiljno ‘naÄeta’. Dobar deo zagrebaÄkog perioda proveo je u Bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj. Bile su to godine egzistencijalnih kriza, teskobe, nemira; našao se na životnom raskršÄ‡u, nešto je morao da preduzme. Ipak i kad je otišao iz Zagreba i prihvatio diplomatsku službu (1919), on ni na svojim novim destinacijama nije bio srećan: nezadovoljstvo, teskoba i melanholija bile su njegove stalne pratiteljice. Vidimo to iz brojnih pisama iz Rima, Bukurešta, Trsta, Graca, Marseja… U odnosu na zagrebaÄko doba popravila mu se samo finansijska situacija. Danas u Zagrebu Andrić nema ni ulice ni trga. Njegovo ime nosi samo jedna osnovna škola u Sopotu. A ipak je ovde zapoÄeo svoju književnu karijeru, ovde su mu objavljene prve knjige, ovde je postao književno ime”, istiÄe akademik Nemec.
* A kako je Nemec saraÄ‘ivao sa Zadužbinom Ive Andrića koja je vlasnik pišÄevih autorskih prava?
“Posao u vezi s autorskim pravima obavila je Školska knjiga; ja nisam saraÄ‘ivao sa Zadužbinom. Zadužbina Ive Andrića osnovana je 1976. na osnovu usmenog testamenta. U prisutnosti dvojice svedoka, u sumnjivim okolnostima, sastavljena je 5. decembra 1974. ‘Poslednja želja Ive Andrića’. To je pravno neverodostojan i neoveren dokument; na njemu nema Andrićevog potpisa iako je on tada bio pri punoj svesti. U vreme Jugoslavije u Zadužbini su bili predstavnici svih republika; nakon rata ona je postala samo srpska, a tako se i ponaša trgujući Andrićevim autorskim pravima. Podsećam: Andrić je za života insistirao da njegova Sabrana dela objavljuju udruženi jugoslovenski izdavaÄi (iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Ljubljane, Titograda i Skoplja). To jasno govori da nije želeo se svrstava samo u jednu nacionalnu ‘fioku’. Sapienti sat!”, veli Nemec.
* Da li je monografijom i Andrićevim Izabranim delima taj pisac konaÄno na velika vrata ušao u hrvatsku kulturu?
“Andrić nije Izabranim delima ‘ušao’ u hrvatsku kulturu jer iz nje nikada nije ni ‘izašao’. Uvek je bio popularan i rado Äitan. Evo jedne zanimljive Äinjenice. U anketi ‘Moj najdraži pisac’, koju je 1970. organizovao Prosvetni odbor Hrvatske, meÄ‘u 40.000 srednjoškolaca u Hrvatskoj Andrić je dobio najviše glasova. Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju Äitaoci, nego, na alost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veliÄina prvog reda, njega treba zaslužiti. Vreme će pokazati da li smo zaslužili da bude (i) naš”, zakljuÄuje Nemec.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala proÄitajte OVDE