Na svoj veÄni poÄinak da negde gore juri za loptom ili za svojim konjima o kojima je maÅ¡tao
Foto:lokalnenovine.rs

Sećam se, mnogo smo voleli fudbal. I ne bi to bilo niÅ¡ta novo reÄeno, voleli su ga i pre nas i voleće ga generacije posle nas. Ali, nekako mi smo bili drugaÄiji. Kada krenemo od pumpe preko "VaÅ¡ariÅ¡ta" pa dole na "Rabu", Äura, Vlada, Fića, Bole, Fudža, Bane i ja, svi snovi bili su na jednom mestu, a u glavi samo jedno - lopta. Rodili smo se iste 92.godine, iÅ¡li u razliÄite Å¡kole, živeli u razliÄitim delovima Obrenovca, imali razliÄite drugare, ali smo ovde bili tim. Tim za koji kažu da je bio jedan od najboljih ikada u ovoj naÅ¡oj varoÅ¡i.
Ne znam u Äemu je tajna ili kako se to dogodi, da se pojavi takva generacija, ali tih godina kada smo mi bili "Rabini klinci" svakako jeste. Neki od nas su poÄeli upravo tu pored Kolubare sa VuÄkom, a neki su doÅ¡li od Äuvenog ÄŒika Arse, sve u svemu bili smo najbolji. Sanjali smo velike klubove, boje dresova poznatih, velike stadione, a radovali se svakoj pobedi u naÅ¡im takmiÄenjima. A onda, kao Å¡to Kolubara i Sava nezaustavljivo teku tamo negde, i nas je život vodio na razliÄite strane.
Manje-viÅ¡e svi smo ostali u fudbalu, jer to jednom kad uÄ‘e u krv nikada ne izlazi. Fića je dosanjao svoj san o velikim klubovima i dresu reprezentacije, Äura je u Crvenoj Zvezdi, ali u ulozi trenera i to najperspektivnijeg u Srbiji. Za Dražu bi se moglo reći da igra ozbiljan fudbal u inostranstvu, a Vlada je uvek bio tu negde na granici da stvarno bude neko. Mi ostali smo manje viÅ¡e uspeÅ¡ni i jurimo za loptom iz ljubavi u malim klubovima.
Pored velike ljubavi za loptom, morali smo da se sretnemo sa životom i na onaj drugi naÄin, kako smo bili stariji saÄekale su nas obaveze, one druge, životne. Mnogi od nas su zapaženi u drugim oblastima, poslovnim. Neki su naravno,"trbuhom za kruhom" otiÅ¡li hiljadama kilometara iz ovog grada da bi sebi obezbedili bolji život. Ponovo se u ovom trenutku sećam tih odlazaka na treninge i utakmice, kada smo razmiÅ¡ljali da nas niko i nikada neće rastaviti, da ćemo zauvek biti najbolji tim, a život nam je doneo neke druge priÄe.
Upravo tamo, hiljadama kilometara daleko u Americi ugasila se jedna od najsjajnih kockica iz naÅ¡eg mozaika. Nesrećnim sluÄajem i ludaÄkim nemarom jednog bolesnika, koji nije znao ni Å¡ta će sa samim sobom, ni svojim automobilom, ugasili su se svi snovi i život naÅ¡eg Å¡topera - Marka BoÅ¡kovića. Mnogo puta sam ovih dana proÄitao tu vest koja je stigla iz Amerike i joÅ¡ ne mogu da verujem da Bole viÅ¡e neće biti meÄ‘u nama. Sanjali smo i to da se jednom okupimo i da odigramo tu neku utakmicu za naÅ¡u duÅ¡u i naÅ¡ grad, kako sada, kako bez Boleta.
Mnogi u gradu kažu da je Marko BoÅ¡ković bio jedan od najboljih momaka koje su poznavali, a meni je najteže da o tome piÅ¡em sada, i sa ovim povodom. Voleo bih da to radim sa onim pravim razlogom, fudbalskim ili poslovnim, jer je tamo daleko bio uspeÅ¡an u tome Å¡to je izabrao da mu bude životno zanimanje. Nismo imali izbor, ni ja, ni Bole koji se naÅ¡ao tog kobnog dana na meti suludog vozaÄa koji je bežeći od svog kriminalnog dela uzeo naÅ¡em drugaru život.
Uvek su mi bile teÅ¡ke te priÄe kada se setimo nekoga tek kada se dogodi neÅ¡to ovako tužno, kada prsti stoje na tastaturi i kada bi smo rekli mnogo toga, a opet samo ćutali. Ćutim i Äitam reÄi njegove sestre Ivane: "Moj ponos, osmeh i snaga, moj fudbaler, pesnik, govornik i najbolji ujak na svetu. NesebiÄan i pažljiv, odgovoran prema prijatelju i veliki ljubitelj konja, koji je Äekao da zaradi pare, kupi veliko imanje i ima svoje konje, kućicu i vinograd. Moj brat je bio donor organa i sada će dve osobe živeti zahvaljujući njemu. On je bio odliÄan Ä‘ak i sve Å¡to je radio u životu radio je punim plućima".
Marko BoÅ¡ković prve fudbalske korake naÄinio je u Å¡koli fudbala Obrenovac 1905, a onda je sa svojim drugarima preÅ¡ao u kadete FK "RadniÄki" gde se zadržao do omladinaca sa kapitenskom trakom oko ruke. Dubok trag u seonirskom fudbalu ostavio je u FK "Strelac" iz MisloÄ‘ina gde je takoÄ‘e u ekipi sa mnogo kvalitetnih igraÄa bio kapiten. Predvodio ih je srÄano, borbeno samo kako je on umeo, a pod njegovom komandom osvojili su i Kup Obrenovca. Nakon utakmice dao je i izjavu karakteristiÄnu njemu: "Ako svi zajedno sa trenerom damo sve od sebe, rezultat ne može da izostane, Moram da kažem da smo mi klasiÄna sportska ekipa, mi "zakuvamo" na treningu da se igra do krajnjih mogućih granica, a kamoli kad je ovako neÅ¡to lepo. Dogovorili smo se da ostavimo srce na terenu, to je ono Äega imamo najviÅ¡e, to smo dali i zasluženo osvojili trofej." Takav je bio Marko BoÅ¡ković, ljudina i veliki sportista...
U Ameriku je otišao pre tri godine, radio je kao spasilac na bazenu, a onda je prešao da vozi. Svojim sposobnostima i poznavanjem ekonomije brzo je otvorio svoju firmu i kupio tri kamiona. Razvijao je pametno biznis u želji da pomogne svojoj porodici. Veliku pomoć imao je od Marije Čudić, koja mu je bila desna ruka i pravi prijatelj.
Nastradao je u nedelju oko 2:40 ujutru, kada je na njegovo vozilo naleteo Huan Rodea Kruz i izazvao direktan sudar u kojem je stradala još jedna osoba, Laura Uribe supruga Markovog prijatelja. Rodea Kruz je bio sam u svojim kolima, po kojima se, kada je policija došla, razlio sadržaj otvorenih i neotvorenih boca pića, kao i slomljenih flaša žestine. On je mirisao na alkohol i imao "vodnjikav i krvav pogled". Preti mu do 28 godina zatvora.
Na svoj veÄni poÄinak da negde gore juri za loptom ili za svojim konjima o kojima je maÅ¡tao.
VeÄna ti slava, druže.
Mesto i vreme sahrane biće poznati pri pristizanju tela iz Amerike. Za ovu proceduru je bilo potrebno 50 000 dolara.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala proÄitajte OVDE