Foto: Shutterstock
Stoji ispred desetinа muzičara, ne svira nijedan instrument, a ipak određuje kada će muzika početi, kojim će tempom teći i kako će zvučati kao celina. Dirigent je jedna od najprepoznatljivijih figura klasične muzike, ali njegova uloga nije oduvek izgledala ovako.
Danas je teško zamisliti veliki simfonijski orkestar bez dirigenta, ali kroz istoriju muzike orkestri su dugo funkcionisali i bez osobe koja stoji ispred njih sa palicom.
PRE DIRIGENTA – MUZIČARI SU PRATILI JEDNI DRUGE
U ranijim periodima muzičari su se često oslanjali na vođu ansambla, najčešće prvog violinistu ili čembalistu, koji je davao znakove za tempo i početak pojedinih delova.
Kako su orkestri postajali veći i muzička dela složenija, bilo je sve teže da svi izvođači istovremeno prate jednog muzičara koji u isto vreme mora da svira.
Tako se postepeno pojavila potreba za osobom čiji će osnovni zadatak biti da koordinira ceo ansambl.
DIRIGENT KAO VOĐA ORKESTRA
U 18. i početkom 19. veka uloga dirigenta počinje da dobija oblik koji nam je danas poznat.
Dirigent ne svira umesto orkestra. Njegov zadatak je da različite instrumente i muzičare objedini u jednu interpretaciju.
Pokretima ruku određuje tempo, daje znakove pojedinim grupama instrumenata, naglašava promene dinamike i vodi računa o tome da svi izvođači ostanu međusobno usklađeni.
Zato se posao dirigenta ne svodi samo na „pokazivanje ritma“. On mora da poznaje partituru i da razume kako se različite deonice uklapaju u celinu.
KADA SE POJAVILA DIRIGENTSKA PALICA?
Dirigenti nisu oduvek koristili malu drvenu palicu kakvu danas najčešće povezujemo sa ovom profesijom.
U ranijim periodima korišćeni su različiti načini davanja znakova. Poznat je i slučaj francuskog kompozitora Žana Batista Lilija, koji je u 17. veku koristio veliki štap kako bi označio ritam.
Takav način vođenja ansambla nosio je i određeni rizik. Lili je tokom jednog izvođenja povredio stopalo udarivši ga dirigentskim štapom, a povreda je kasnije dovela do ozbiljnih komplikacija.
Kasnije je veliki štap zamenjen manjom i lakšom dirigentskom palicom, koja je omogućavala preciznije pokrete.
ZAŠTO DIRIGENT PONEKAD NE KORISTI PALICU?
Iako je palica postala jedan od simbola dirigenta, nije obavezna.
Dirigenti često koriste samo ruke, posebno kada žele da pokretima izraze određenu dinamiku, karakter ili emociju muzike.
Jedna ruka najčešće daje osnovni puls i tempo, dok druga može da pokazuje dinamiku, ulazak pojedinih instrumenata ili oblikuje frazu.
Ipak, ne postoji univerzalno pravilo koje određuje svaki pokret. Stil zavisi od dirigenta, orkestra, dela i načina interpretacije.
OD MUZIČKOG VOĐE DO UMETNIČKOG AUTORITETA
Tokom 19. veka dirigent dobija sve značajniju ulogu. Orkestri postaju brojniji, kompozicije duže i složenije, a od izvođenja se očekuje sve veća preciznost.
Veliki dirigenti tog perioda počinju da se posmatraju kao umetnici sa sopstvenim interpretativnim stilom.
Jedan od najznačajnijih bio je Feliks Mendelson, koji je kao dirigent imao važnu ulogu u razvoju koncertne prakse, dok je Hans fon Bilov postao poznat po insistiranju na izuzetnoj preciznosti i detaljnom radu sa orkestrom.
U 20. veku dirigentska profesija postaje još prepoznatljivija, a imena poput Artura Toskaninija, Herberta fon Karajana i Leonarda Bernštajna postaju poznata i široj publici.
ČOVEK KOJI NE SVIRA, A IPAK „SVIRA“ SA CELOM ORKESTROM
Dirigent zapravo nema nijedan zvuk koji proizvodi samostalno. Njegov instrument je – orkestar.
On tokom probe analizira partituru, određuje način izvođenja i radi sa muzičarima, dok se tokom koncerta njegov rad uglavnom svodi na pokrete kojima usmerava izvođenje.
Zato se dirigent može posmatrati kao veza između kompozitora, partiture i muzičara.
Kada sve funkcioniše kako treba, publika često ni ne razmišlja o njegovim pokretima. Čuje samo orkestar.
A upravo je to možda i najveća posebnost ove profesije – dirigent je najvidljivija osoba na sceni, ali njegov posao je da omogući da se čuje nešto mnogo veće od njega samog.
