Foto: Shutterstock
Pisaća mašina nekada je bila nezaobilazan deo kancelarija, redakcija i domova, a decenijama je predstavljala jedan od najvažnijih alata za brzo i uredno pisanje.
Prvi uređaji koji su pokušavali da mehanički ispisuju slova pojavili su se još u 18. veku, ali je razvoj praktične pisaće mašine počeo ozbiljnije tokom 19. veka. Za jednog od ključnih pionira smatra se Italijan Pelegrino Turri, koji je početkom 19. veka napravio uređaj za pisanje namenjen i slepim osobama.
Veliki korak napravljen je 1868. godine, kada su Kristofer Lejtam Šols, Karlos Gliden i Semjuel Sol razvili uređaj koji je kasnije postao osnova za komercijalnu pisaću mašinu. Njihov model koristio je raspored slova koji je prethodio današnjem QWERTY rasporedu tastature.
Pisaće mašine ubrzo su počele masovno da se koriste. Posebno su značajne postale u novinarstvu, administraciji, državnim institucijama i književnosti. Omogućile su da tekst bude čitljiviji i uredniji nego kod rukom pisanih dokumenata, a kopiranje je bilo moguće korišćenjem indigo-papira.
Tokom 20. veka pojavili su se brojni modeli različitih proizvođača, uključujući mehaničke, električne i kasnije elektronske pisaće mašine. Električne verzije omogućile su lakše pritiskanje tastera i brže kucanje, dok su napredniji modeli imali mogućnost ispravljanja grešaka i memorisanja teksta.
Dolaskom personalnih računara pisaća mašina počela je da gubi svoju glavnu ulogu. Ekran, mogućnost brisanja i izmene teksta, čuvanje dokumenata i kasnije internet potpuno su promenili način na koji pišemo.
Ipak, pisaća mašina nije potpuno nestala. Danas je mnogi posmatraju kao predmet industrijskog dizajna, kolekcionarski predmet, ali i simbol jednog vremena u kojem je svaki otkucaj tastera ostavljao trag direktno na papiru.
