Foto: Gulnara Mandrykina / Alamy / Profimedia
Ivanjdan, koji se obeležava 7. jula, jedan je od najznačajnijih praznika u srpskoj tradiciji i predstavlja spoj hrišćanskog nasleđa i drevnih narodnih običaja koji se vekovima čuvaju širom Srbije.
Praznik je posvećen rođenju Svetog Jovana Krstitelja, dok brojni običaji koji ga prate potiču još iz vremena pre prihvatanja hrišćanstva. Kako ističe muzejski savetnik Etnografskog muzeja Saša Srećković, upravo ta jedinstvena kombinacija vere i narodne tradicije čini Ivanjdan jednim od najlepših primera očuvanog nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije.
Jedan od najpoznatijih običaja jeste pletenje venaca od ivanjskog cveća i lekovitog bilja koje se bere u ranim jutarnjim časovima, dok je još prekriveno rosom. U vence se najčešće upliću kantarion, hajdučka trava, majčina dušica, paprat, klasovi žita i glavice belog luka. Oni se potom postavljaju iznad ulaznih vrata kuća, kapija, ambara i pomoćnih objekata, kao simbol zdravlja, zaštite, plodnosti i blagostanja.
Posebno mesto u narodnoj tradiciji zauzima i paljenje ivanjskih vatri, poznatih kao lile. Nekada se verovalo da njihov plamen pročišćava, štiti domaćinstvo od bolesti i donosi sreću, dok je u pojedinim krajevima postojalo verovanje da na Ivanjdan sunce prilikom izlaska „zaigra“, simbolizujući vrhunac leta i snagu prirode.
Ivanjdan je oduvek bio i praznik mladosti, ljubavi i nade. Devojke su plele vence, gledale kroz njih prema izlazećem suncu, stavljale ivanjsko cveće ispod jastuka verujući da će sanjati budućeg supruga ili puštale venčiće niz reku, tumačeći njihov tok kao znak buduće ljubavi i udaje.
Ovi običaji svedoče o dubokoj povezanosti čoveka sa prirodom, njenim ciklusima i narodnim verovanjima. Njihovo očuvanje predstavlja važan deo kulturnog identiteta Srbije i podseća na bogatu tradiciju koja se generacijama prenosila usmenim putem.
