Foto: Shutterstock
Veliki srpski kompozitor Kornelije Stankovic, melograf, dirigent, muzicki autor, prvi Srbin sa visokim muzickim obrazovanjem, rođen je 23. avgusta 1831. godine, pre 195 godina.
Potiče iz ugledne građanske porodice iz Tabana, srpskog kvarta u Budimu, na samoj obali Dunava, podno Gelerta.
Taban je, u vreme njegovog detinjstva, kao i tokom prethodnog 18. veka, bio središte srpske opštine.
U to vreme Budim su sačinjavale tri opštine – nemačka, mađarska i srpska. Neveliku, mada dobrostojeću, srpsku zajednicu Budima sačinjavali su brojni zanatlije, trgovci, nešto zemljoradnika i poneki intelektualac, među kojima je bilo i uglednih advokata.
Rano je ostao bez roditelja, a osnovno školovanje pohađao je u Aradu, na severnom obodu Banata, kod sestre, gde je tada postojala malobrojna, ali uticajna srpska zajednica. Među njima je bio i nezaboravni grof Sava Tekelija, veleposednik, veliki dobrotvor i najveći mecena Matice srpske.
Obrazovanje nastavlja u rodnom Budimu. Zahvaljujući starijem bratu kod kog je tada boravio, u Tabanu, uspešno je završio gimnaziju.
Valjane porodične veze omogućile su mu dalje visoko školovanje u Beču, uz podršku srpske plemićke veleposedničke porodice Riđički.
U carskom Beču učio je harmoniju, kontrapunkt, klavir i kompoziciju kod Simona Sehtera, dvorskog orguljaša i profesora Konzervatorijuma. Klavir je tih godina vežbao po osam sati svakodnevno, dostigavši svojevrsnu pijanističku virtuoznost.
U prvo vreme komponuje valcere i kadrile, po uzoru na onovremenu bečku modu.
Stekavši zavidno obrazovanje, kao opredeljeni nacionalni romantik, ugledajući se na Vuka Karadžića, zatim se opredeljuje za prikupljanje narodnog muzičkog blaga, verovatno na podsticaj prote Rajevskog.
U prvo vreme kao melograf beležio je tradicionalnu muziku kakva je postojala u narodu, uključujući građanske krugove, da bi potom pristupio obradi prikupljenih materijala. Pored ostalog, pribeležio je Svetosavsku himnu „Uskliknimo s ljubavlju“, uglavnom u obliku kakav nam je poznat danas, uz njegovu muzičku podršku. Prethodne verzije imale su nešto drugačije forme.
Objavio je na taj način sakupljene „Srpske narodne pesme“ u više izdanja – 1851, 1853, 1854, 1858, 1859, 1862. i 1863. godine. Nije se pritom obazirao na postojeće granice. Bilo je to kako narodno, tako i građansko nasleđe Srba sa prostora Vojvodine, ondašnje Ugarske i Kneževine Srbije, koju je takođe proputovao ranih šezdesetih.
Izradio je muzičku pratnju za pesme niza poznatih srpskih pesnika, uglavnom savremenika, kao što su čika Jova Zmaj, poznati pančevački prota Vasa Živković, Đura Jakšić, Đorđe Maletić i Jovan Subotić.
Među njima je danas verovatno najpoznatija pesma čiji je autor knez Mihailo Obrenović „Što se bore misli moje“. Kneževu znamenitu pesmu Stanković je video u Beču, u kući trgovca Mojsilovića, da bi se zatim odlučio da napiše odgovarajuću muziku za nju.
Posebnu dimenziju njegovom stvaralaštvu dala je duhovna muzika, koju je takođe prikupljao i stručno obradio i harmonizovao, čime je učinio veliku uslugu crkvenom muzičkom nasleđu Srba.
Ranih pedesetih piše duhovnu muziku, Liturgiju, u čemu mu je pomagao profesor Sehter. Godine 1852, na Uskrs, u ruskoj crkvi u Beču izvođena je njegova Liturgija, sa mešovitim horom, koja je, međutim, u srpskoj sredini primljena uzdržano.
Potom se posvetio temeljnijem istraživanju srpskog duhovnog muzičkog nasleđa. Dobronamernost patrijarha Josifa Rajačića omogućila mu je boravak u fruškogorskim manastirima i u Karlovcima, središtu mitropolije, pedesetih godina, kada prenosi na savremene notne forme crkveno nasleđe Srba.
Otuda je sledilo harmonizovanje tradicionalnih jednoglasnih napева za potrebe četvoroglasnog hora. Sveukupno, muzičko duhovno nasleđe srpskog naroda beležio je u dvadesetak svezaka, iz kojih su proistekle knjige „Pravoslavno crkveno pojanje u srpskog naroda“, štampane u Beču 1862, 1863. i 1864. godine.
Nesumnjiva je zasluga Kornelija Stankovića što je muzičku duhovnu tradiciju svog naroda prilagodio potrebama savremenika. Srpski crkveni horovi u Pančevu, Beogradu, Trstu, Kotoru i Beču prihvatili su ponuđeno. Prethodno su se u srpskim sredinama crkveni horovi oprezno i stidljivo oslanjali na rusku bogoslužbenu muziku, a pomalo i na evropsko nasleđe.
Tokom 1863/1864. Stanković je dirigent Beogradskog pevačkog društva, pri čemu je utemeljio i pripremni nivo „priugotovni hor“, sa ciljem pružanja osnova muzičkog obrazovanja, po evropskim standardima. Bilo je to, koliko se zna, prvo muzičko pedagoško telo u Srba.
Uobličio je takođe i program „Pravitelstvene škole muzike“, koja je trebalo da bude utemeljena u Beogradu, kao državna pedagoška muzička ustanova.
Nastupao je kao pijanista, osim rodnog Budima i Pešte, u bečkom Musikferajnu, Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, Beogradu, Pančevu i Somboru.
Ruski dvor, koji je tih decenija sebe držao za mecenu naučnog i kulturnog stvaralaštva Slovena uopšte, nagradio je Kornelija Stankovića kao melografa i izuzetnog muzičkog stvaraoca Ordenom Svetog Stanislava.
Veoma važno, Stankovićevo stvaralaštvo doprinelo je da se za srpsku muzičku tradiciju zainteresuju i pojedini veliki kompozitori, poput Čajkovskog, koji je tako komponovao „Srpsko-ruski marš“, danas poznat kao „Slovenski“, ili Nikolaja Rimskog-Korsakova, koji je napisao „Fantaziju na srpske teme“.
Svojevrsni omaž Korneliju Stankoviću bilo je izvođenje „Srpsko-ruskog marša“ Petra Iljiča Čajkovskog u Moskvi, novembra 1876. Neposredna inspiracija Čajkovskog bio je tada Srpsko-turski rat, a motive za komponovanje pronašao je u Stankovićevoj zbirci „Srpske narodne pesme“, štampanoj 1862. u Beču. Bio je to koncert Ruskog muzičkog društva, pod upravom Nikolaja Rubinštajna, u korist Slovenskog dobrotvornog komiteta.
Brojne institucije, horovi i slična tela proglašavali su popularnog, uvaženog i omiljenog Kornelija Stankovića počasnim članom.
Neumorni Stanković bio je, međutim, od studentskih dana bolestan od tuberkuloze, tada neizlečive bolesti.
Osetivši da je onemoćao, darovao je 1863. građu nastalu njegovim predanim radom Srpskom učenom društvu, preteči Srpske kraljevske akademije.
U teškom stanju, marta 1864. iz Beograda odlazi put Budima, u rodni Taban, gde ga smrt zatiče aprila 1865. godine. Imao je samo 34 godine.
Zahvalni sunarodnici preneli su posmrtne ostatke neizmerno zaslužnog Kornelija Stankovića u Beograd, tada prestonicu Kraljevine Jugoslavije, 1940. godine, u sklopu prigodne nacionalne manifestacije, gde počivaju na Novom groblju, nad beogradskim priobaljem Dunava.
