Foto: Shutterstock.com/Jelena Stanojkovic
U srpskoj narodnoj tradiciji postoje brojni, danas gotovo zaboravljeni nazivi za krvno i rođačko srodstvo, koji su se nekada prenosili i znali generacijama unazad.
Nekada je bilo stvar ponosa znati nabrojati nekoliko kolena svojih predaka, dok se danas, usled istorijskih okolnosti i promena u načinu života, ta tradicija u velikoj meri izgubila.
U narodnom govoru, za daleke pretke i srodnike koristili su se različiti nazivi, u zavisnosti od kolena i kraja u kojem su nastajali.
Za pretke od 16. do 4. kolena u staroj terminologiji korišćeni su nazivi poput: beli orao i bela orlica (začetnici loze), zatim sajkatav i sajkatava, kurajber i kurajbera, ožmikur i ožmikura, parđupan i parđupana, sudepač i sudepača, sukurdol i sukurdova, kurlebalo i kurlebala, kurđup i kurđupa, askurđel i askurđela, kurđel i kurđela, kao i navrdeda i navrbaba.
U bližim generacijama, od četvrtog do prvog kolena, koriste se poznati nazivi poput čukundeda i čukunbabe, pradede i prababe, kao i deda i baba – roditelja naših roditelja.
Potomci se nazivaju sin i ćerka, unuk i unuka, praunuk i praunuka, dok se za još dalja pokolenja koristi i naziv čukununuk i čukununuka, koji se u nekim krajevima nazivaju i „bele pčele”.
U narodu su poznati i izrazi za širu porodicu: brat i sestra, stric i strina, ujak i ujna, tetka i teča, kao i bratučedi, sinovci, sestrići i nećaci, u zavisnosti od porodičnih veza.
Poseban deo čini i svojta, odnosno rodbina nastala brakom, kao i tazbina, koja označava porodicu supružnika. Tu spadaju pojmovi kao što su zet, snaja, tast, tašta, svekar, svekrva, dever, zaova, jetrva, šurak, svastika i drugi, koji označavaju odnose između dve porodice povezane brakom.
Ovi izrazi danas su ređe u svakodnevnoj upotrebi, ali ostaju važan deo srpskog jezičkog i kulturnog nasleđa.
